Možda najbolji način za opisivanje početka ljubavi je opisivanje vremena prije nego je počela. A ono što prethodi ljubavi je obično neka druga ljubav. Preboljena, ne preboljena, dovršena, nedovršena, nije važno. Naravno, takav je slučaj bio i sa mnom. Iza mene je bila ljubav mog života. Kažu da ono što te ne ubije, učini te jačim. Doista. No nitko ne govori o tome kako je loše kad te nešto skoro ubije. A mene je ta ljubav skoro ubila. Trajala je dugo. Četvrtinu mog dotadašnjeg života. Bila je divna i bila je potpuna.
Eh da, skoro zaboravih na pristojnost. Ja sam Marvin.
U toj vezi bijah svim svojim srcem. Nikada nisam davao prostora sumnji. Nikada nisam oklijevao. Ta mi je osoba u životu bila gotovo nezdravo važna. Važna koliko sam sebi bio i ja sam. Zajedno smo odrasli. Prestali biti djeca i postali mladi ljudi. Uvijek se oslanjali jedno na drugoga. Većinu smo svog vremena provodili zajedno. Čak i previše, rekli bi dobro upućeni. Jedno u drugome smo pronalazili sreću, motivaciju i ambiciju. Nikada nisam ništa planirao samo za sebe. Bio sam sastavni dio nas. Pojedinac je bio zanemaren za dobro kolektiva. Što je bilo s drugom stranom, trebalo bi pitati nju. Uvijek sam smatrao da ona mene voli malo manje. Možda sam i griješio. Možda je samo izgledalo tako. Ne znam. Ipak, navikao sam živjeti s tim kompleksom. I nije mi smetao. Zato jer sam znao da i ona voli mene. I to jako. Onda nije ni važno da sam ja nju volio više. Jer previše nije dobro. Problem vjerojatno bijaše u meni.
Bili smo veoma poseban par. Nikada se nismo glasno svađali. Nikada nismo radili scene. Uvijek smo se upotpunjavali. Kad biste pitali naše prijatelje, vjerojatno bi vam rekli da smo bili savršen par. Vjerojatno smo i bili. Ona je bila uteg na mojoj pretjeranoj lepršavosti i neozbiljnosti. Ja sam bio jedro njenim unutarnjim kočnicama. Zapravo, možda i nije bilo tako. Možda je bilo i obratno. U svakom slučaju, razumjeli smo se.
Kraj je počeo polako i podmuklo. Bio je kao korozija. Dolazio je godinama. Nismo ga znali sanirati. Nismo ga znali spriječiti. Došlo je do kumulacije nezadovoljstva. Došlo je do drugačijih interesa, do želje za individualnošću i samostalnošću. Došlo je do želje za drugim iskustvima. Mislili smo da puno propuštamo. Da ljepote bijeloga svijeta čekaju na nas, a mi sprečavamo jedno drugo da ih vidi. Činili smo jedino što smo mogli, krpali smo rupe dok god je išlo. Sve dok jednog dana više jednostavno nije išlo. Prekid je bio strašan. Srce mi nikada nije bilo pod takvim stresom. A opet, bio je divan. Ne znam da li postoje takvi prekidi. Možda u ljubavnim romanima, ili u teoriji. Ili u uljepšanoj viziji stvarnosti. Ipak ovaj je bio u stvarnosti. Nije bilo ni jedne teške riječi. Nije bilo ni jedne psovke. Savršeno smo se razumjeli u zlu, isto kao nekada u dobru. Sate i sate smo proveli zajedno, u suzama, pričajući i ridajući istovremeno. Znali smo što gubimo. Oboje. I teško smo se tome predali. Ali znali smo i da smo na rubu i da moramo skočiti. Krpati se više nije moglo. Znali smo i da je zauvijek. Da nema povratka. I sada mi dolaze suze na oči kad se toga sjetim. I nije mi svejedno iako je dovoljno vremena prošlo. Mislim da mi nikada neće ni biti svejedno. Ja znam kakav je osjećaj kad je čovjek svjestan da je vjerojatno izgubio ljubav svog života. Da mora krenuti dalje, i ne osvrtati se, i da se nikada više neće moći vratiti nazad. Osjećaj je strašan.
Idem u miru pustit suzu za stare dane.
|